Široke srpske narodne mase su frenetično - toliko frenetično da se na momente činilo da slave - ožalile „srpskog junaka“, na drugoj strani mnogo uže srpske narodne mase su se - uz mnogo neumesnih Iks i FB komentara - zdravo uzradovale Mladićevom premetanju svetom. Ništa ne može da prođe bez srpskih podela, pa to ti je.
Višekratno sam ovde pisao da moja neznatnost smatra da bi u nekom pravednijem svetu Ratko Mladić - koji je, da ne bude zabune, s dobrim razlogom osuđen - trebalo da bude tek četvrtooptuženi za srebrenički pokolj, da bi trećeoptuženi trebalo da bude Karadžić, drugooptuženi pak Milošević.
A ako se pitate, a sigurno se pitate, ko bi onda trebalo da bude prvooptuženi, uputiću vas, radi uštede u karakterologiji, na memoare Milovana Đilasa (1989-1996), u kojima se nalazi kompletan spisak persona dramatis, što će reći nacionalnih geografa, krojača mapa i teoretičara humanih preseljenja koji su „spakovali“ rat, tako „spakovanog“ ga čaršijskim kanalima (kanalizacijama) uvalili Miloševiću, Milošević ga prosledio Karadžiću, a Karadžić Mladiću.
Kako su se Mladićeve bolesti pogoršavale, sve su učestalije bile molbenice raznoraznih udruga, grupa građana, lekarskih konzilijuma i ministarstava - uključujući i Visoku molbenicu - da se Mladić iz „humanitarnih razloga“ otpusti iz zatvora da se leči (i umre) na rodnoj grudi. Sve su te molbenice glatko odbijane, pravno sasvim utemeljeno, jer kazna doživotnog zatvora podrazumeva da kažnjenik ostane u zatvoru dok ne umre.
Kao u slučaju smrti pretprošle decenije - one Miloševićeve - lansirana je uzbunjivačka teorija da je Mladić zapravo ubijen. Što je besmislica prve četvrti XXI veka. Jer da je kolektivni zapad hteo da ubije Mladića, mogao je to učiniti svakog dana tokom svake od ratnih godina jednim navođenim projektilom. Ali tokom svih ratnih godina kolektivni zapad je - iz razloga koje ću podastreti javnosti - čuvao Mladića kao malo vode na dlanu, tolerisao i kidnapovanja (i ponižavanja) vojnika mirovnih snaga, pa čak - naravno iz svojih razloga - i srebrenički masakr.
A evo zašto, što reko Blic. Zato što kolektivni zapad ni po koju cenu - pa ni po cenu srebreničkog masakra - nije hteo dopustiti da se u predsoblju Evrope formira država u kojoj bi muslimani bili većina. Kolektivni zapad je takvu (eventualnu) državu - s razlogom ili bez razloga - video kao bazu raznoraznih islamističkih terorističkih grupa. Zašto rizikovati.
U tom smislu su i Milošević i Karadžić i Mladić bili proxy ratnici kolektivnog zapada, koga inače očima nisu mogli da vide. Kad su pomenuti ratnici ostvarili sve zapadne ratne ciljeve i kad su bili naumili da krenu dalje, rat je - intervencijom spolja - završen u roku od 48 sati.
Što ne znači da je nastupio mir, ali kolektivni zapad za to nije hajao. Zašto bi? Niko od kolektivnih zapadnjaka nije nameravao da živi u BiH. Setite se da je isto to - da li namerava da živi u Jugoslaviji - Čerčil pitao nekog smetenjaka koji mu je prigovorio što Jugoslaviju prepušta komunistima.
Nastavak u sutrašnjem broju.